26.6.13

Varljivo leto

       
              Pa, šta još može da ti zatreba za jedno prosečno odlično leto. Frankenštajn haljinica, malo zlata, ružičaste cipele, mekana torba, naočare sa čarobnim staklima i tačkasti sladoled, malo vode, malo neba (dobar drug ili prava ljubav, i eventualno klima). I da ne zaboravim želje!

;)

24.6.13

Glava u torbi



         Osnovne stvari koje treba pretpostaviti o svakoj ženskoj torbi su da ona 1. naravno, prkosi svim zakonima fizike, 2. da je u njoj prostor neograničen (a zapremina nesrazmerna prostoru), 3. da stvari u njoj često nestaju bez traga, ali i da se 4. u njoj nalazi sve ono što čoveku može da zatreba u širokom dijapazonu situacija. Naravno, ovaj poslednji deo je neprimenljiv ako je to nešto potrebno baš vlasnici pomenute torbe, u tom slučaju važi isključivo pravilo broj 3. I iako ovo već svi znamo, možda bi ipak moglo da se doda u neka 3 zakona termodinamike* ili tako nešto, čisto da se ozvaniči. Ja sam lično jednom prilikom gurajući glavu u svoju torbu, pokušavajući da uđem u trag ko zna čemu, izgovorila rečenicu: ,,E, sad ću da uđem u ovu torbu i da se nosim!'' Možda je, a možda i nije usledilo par eksplicitnih izjava.
        I dok sam se na faksu uvek izričito bunila protiv drugarice koja je bila opsednuta razgledanjem unutrašnjosti moje i svačije torbe, internet pomama virkanja u raznorazne torbe me je potpuno zaokupila. I rekoh, što da ne, evo da malo probunarimo, ali neka bude korisno, da procenimo i konačnu težinu.

- Za početak naočare, ne samo da budem lepa, nego... znate vi zašto! Napolju je 2000 stepeni i Celzijusa i Farenhajta i svih ostalih koji hoće da mere, i zvezda peče. (oko 50 g)

- Mini neseser i mini šminka (hvala Aleksandra) koju retko koristim ali uvek imam, jer kad je ne bih imala želela bih da je često koristim (zakoni fizike, kao što rekoh). Pa labelo, uvek neko ovako tamno crveno, da ostavi trag. Ovo na slici je nar, a moje omiljeno je marakuja, kome više ne mogu da uđem u trag. I još jedan balzam za usne bezimeni, koji je uvek tu i koristim ga nekad, i dalje ne znam kako i zašto (fizika!). U neseser upadaju i hemijska i šnala, koji posluže ti i tamo, a sve zajedno ublažava stavku 3 iz uvoda (oko 50 g).

- Ogledalce, to je ovo sa princezom, između hemijske, labela i šnale, ne može da stane u neseser. I da princeza je 3D otvara i zatvara oči (oko 20g).

- Ovo je jedna knjiga koju mogu da nosim sa sobom, brzo se čita, ima svega desetak strana. Srećom pa mi je ona u opisu posla i najpopularnija među bandom kojoj je čitam, pa je često u torbi (oko 20g).

- Loptica skočica (!? znam, znam...), objašnjenje slično prethodnom (oko 30g).

- Ova lepa sunčana šuma krije misli suludog uma, neviđene okvirne proračune težine stvari u jednoj prosečnoj ženskoj torbi, spisak za pijacu, ideje... to je blokče, da (oko 10g, ne računajući težinu misli).

- Novčanik u čijoj proizvodnji nije stradala nijedna zebra, možda samo neka trosed-i-dve-fotelje garnitura (prosečna težina u dinarima - vrlo malo, u gramima oko 100).

- Plava futrola za telefon u koju sam zaboravila da ubacim telefon, ups, ali svi znaju kako izgleda telefon, a futrola je ipak nova. I da, ona izaziva u ljudima neobičnu želju da je maze, gužvaju i gnječe, možda je silikon u pitanju (težina sa telefonom oko 140 g).

- Metalna kutijica - znate ono kad vas neko pita imate li papirnu maramicu, pa zaronite rukom u torbu i pobedonsno podignete tražene papirne maramice u vis, ali to u stvari nisu papirne maramice, već sasvim drugi damski proizvod. Da, dešavalo se vlasnici ove torbe sve do susreta s ovom kutijicom, sada više nema zabune (oko 20g).

- Foto aparat mi je uvek, baš uvek u torbi, narandžast u svojoj ljubičastoj futroli, a ne vidi se jer je morao da slika. Priznajem da je malo zapostavljen od kada je stigao telefon, ali i dalje je uvek, baš uvek u torbi (oko 130g).

- Ključevi toplog doma (topao je, jer nema klime) i moj dragi privezak sa Stičevima. I da, ne bih ja na vašem mestu tvrdila da to nisu Stičevi, ukućani su prošli tu borbu i potvrdiće da nije bitka u koju se valja upuštati... (oko 20g).

- I kartica za prevoz, da nećemo o tome... (gramaža, ne, vrednost 0).

I ima ovde oko 600 grama, nije strašno. No, dodajte na to flašicu vode s vremena na vreme, pa vas on zamoli da ubacite i njegov telefon i novčvanik i kljuceve, ponesite baletanke, ako će nove sandale žuljati, i nešto za grickanje... ima li svrhe nastaviti? I da, obično imam i žvake, Orbit borovnica, odavno sam prestala da popuštam pritisku i kupujem one ljute. Ipak, znate šta? Ne bih se ja menjala za manju, a vi?

* Svakako nemojte da me držite za reč oko toga u koje zakone fizike, ili bilo čega, ovo treba da uđe, jer zakoni fizike i ja nikada nismo bili u prijateljskim odnosima, ali trebali su mi neki zakoni, a znam da su ovi ozbiljni, pa eto...

;)

20.6.13

Mačka kamena


         Deset godina idemo kod istog oftamologa u ovoj istoj zgradi i baš toliko mi je trebalo da primetim ovaj zid u holu. Deset godina! Za nekog ko primetu mačku iz aviona to je neobično mnogo, ali je bilo divno iznenađenje. I jeste, ovonedeljna mačka mi je malo kamena, ali je zato prošlonedeljna bila baš živahna...
;)

18.6.13

O čitanju i vožnji

Znate vi koliko ja volim da čitam! Koliko i da jurim mačke po ulici i da nosim šarene pantalone sa majicom na pruge. Ma, dugo sam se nadala da ću naići na radno mesto u čijem je opisu čitanje. Kao meni daju sve i svašta da pročitam, a ja onda svima to prepričam*, i još bih radila prekovremeno za džaba. Jer čitam baš sve od knjiga, novina i časopisa do ambalaže i etiketa, znam i šta piše na boci šampona, i na tegli ajvara i na kesi gumenih bombona.
Imam, doduše, jednu kletvu. Ne mogu da čitam u autobusu: kako ja stavim glavu međ’ strane knjige i zanesem se na duže od tri minuta, obuzme me neka muka, vrtoglavica, zujanje u ušima i dalje nema. Ili da prestanem ili da izađem. Za nekoga ko provodi sat i po dnevno ili sedam i po sati (plus još nešto malo) nedeljno u prevozu, to je stvarno kletva. I ko god da ju je na mene bacio, znao je šta radi. Mislim, pročitam ja sve plakate, nalepnice i reklame po odabranom ili nametnutom mi prevoznom sredstvu. Pročitam čak i ono što piše iznad onog čekića za razbijanjem prozora u slučaju opasnosti (i pitam se da li to važi i kad u autobusu nema klime). Znam koliko ima mesta za sedenje i stajanje i u duplom, i u onom običnom ukrajinskom trolejbusu. Sve sam pročitala čak i to na ukrajinskom i ono ostalo na nemačkom. Gvirnem i u tuđe novine tu i tamo, čak i u poneku knjigu**, al’ bacim pogled diskretno, nisam od onih što se beče. Jeste, vidim novosti, i procenim, vrlo subjektivno, po koju ličnost prema odabranoj literaturi, ali to je sve, moje knjige usamljene čame kod kuće.
A uvek kad neko ospe drvlje i kamenje po gsp nečitačima, ja se osetim prozvano, ja se postidim i smanjim na manje od makovog zrna. Zato retko imam knjigu u torbi kad krenem od kuće (pa, dva kila tereta manje). Ponekad i ponesem neku za bus, kad ne mogu da izdržim, pa je malo držim u krilu, da pokušam još jednom, ne da me vide, al’ opet ne ide. A mnogo me nervira što ljudi ne čitaju više u prevozu.
Sa vedrije strane retko mi promaknu ovakvi prizori:



* Da li se diploma iz književnosti računa kao kvalifikacija za ovakvo radno mesto? Pa, naravno, to smo i radili 4 (ili malo više) godine.
** Naišla sam par puta na dobru literaturu ovako, a jednom sam čak ostala strašno isfrustrurana jer sam uspela da preko jednog ramena pročitam skoro dve stranice neke, izgleda, mnogo dobro knjige, ali nisam na vreme uspela da otkrijem koje...

;)

14.6.13

Mačke blogerske

         Dragi moji, rešila sam da pređem u špijune. Vidite, to je on što se desi jednoj osvedočenoj crazy cat lady posle dugog perioda neizloženost svoj toj mačećoj divotu. Ona pošandrca, pobenavi i krene da špijunira tuđe mačke. Da, da, baš vas srećnika, koji imate tu čast da služite mačećeg vladara u sopstvenom domu. Tako da, ako ste i vi srećni poslužitelj monarha mačećeg soja, u narednih nekoliko meseci očekujte sletanje mog špijunskog mejla u vaš cenjeni inboks. Dakle, puštajte kandže, polećemo!

         Mali Iv i Njanja
           Ona nas je osvojila u sekundi. Istufnala nam srca, a dušu oblepila najslađim Vašijem. Naterala nas da žudimo za čajem, a čim sletite na njen blog voda će vam u sekundi poći na usta. Opčinio nas Cimet, jer ona voli M., a zajedno obožavaju jednog slatkog Njanju



Lična karta
  • Imena: Ivana i Mihajlo
  • Datum i/ili godina rođenja: Iv - 04.07.1986. Njanja - oko 10.09.2010.
  • Pol: Ženski i muški
  • Rasa: Džedaj i džedaj (mešanac, tigrasta, žuta rasa)

Kako su se upoznali Njanja i Ivana? Bio je to 4. oktobar 2010., nedelja. Nakon nekog festivala, prošetala sam se do parka zvanog Palas, gde sam se nalazila sa Matijom i nekim društvancetom. Sećam se da je padala kiša, bilo je hladno i dosta kasno. Lokalni šalabajzer je u jednom momentu prišao našoj pokisloj grupici na klupi i pitao nas da li bi neko od nas usvojio majušno, riđe mače, koje bi u suprotnom ostalo samo na ulici. Očarani, Mati i ja smo smislili da ponesemo mače Matinoj mami koja mnogo voli mace i stalno uzdiše za macama na ulici, ali se ne usuđuje da ih ponese sa sobom. Pakleni plan je bio skovan, taman bi joj to bi rođendanski poklon. I tako smo umotali malo, riđe mače u duksericu i poneli ga sa sobom kući. To veče je dobio ime Mihajlo, po jednom mjetal remixu poznate, khm, domaće pesme. Naravno, ubrzo je prozvan Njanja, zato što je stalno gunđao i proizvodio neke zvukove koji su podsećali na ''njanjanjanja''. Nakon dva meseca, Njanja je ipak prešao kod mene u dom, jer je Matina mama dosta dugo bila odsutna tokom dana, a bilo nam je žao bude sam toliko vremena. Tako je počela naša avantura. :) Kasnije sam saznala da je tog dana kada smo ga spasili ulice, zapravo bio svetski dan životinja.



Njanjina omiljena hrana? Kada bi mogao da bira, mislim da bi jeo sirovo belo meso do kraja života. I cveće, naravno - jer je vrlo romantičan. :) Recimo, dok ja kuvam i pripremam neko jelo sa belim mesom, on ima običaj da se propne na zadnje šapice i da prednje pruža u vis, tako kao da traži da mu dam malo. To sve ide uz propratno trtljanje, jer on ne zatvara usta po čitav dan. Toj sceni nikada ne mogu da odolim, zato uvek obrok delimo na tri dela. :) Eh, da, voli i mleko, odnosno kafu i šlag. Ponekad kada sebi spremim latte sa šlagom, ako ne vodim računa, ode pola kave. :) I ne znam da li je on jedini mačor na svetu koji obožava sladoled i hladni puding?!

Njanjina omiljena igračka? Uh, o tome bih mogla do sutra.. Imao je to jedno ''dete'' koje je obožavao, ali smo ga greškom bacili u đubre. Znam da sam preplakala taj dan, pa sam čak išla i po kontejneru da preturam, ali su ga lutalice već odnele. ''Dete'' je obično neka mala, krpena igračka. Za sada ih ima troje, jednog belog miša, jednu belu mišicu sa mašnom i sivog miša koji zvoni. Nosa ih svuda sa sobom; u pesak da piške, u posudu sa hranom da ih hrani, u krevet da spavaju zajedno. itd. Često ih donosi nama pred noge, pa čeka da se igramo i da ih bacamo po stanu, a onda on juri za njima, donosi nam ih ponovo na noge i tako u krug.


5.6.13

Želim da...

            ... me ne zaboravite, dok se smrzavam u fotelji ispod ćebeta. I želim da obučem sve ovo, uskoro, vrlo uskoro.


Bela košulja – Nekoliko puta sam čitala o tome kako su Gap bele košulje fenomenalne, divne, i ostalo u superlativima, a onda sam jednu, srela, upoznala i zavolela, sasvim slučajno, za 400 dinara u second hand radnji. Bela, ukrojena, fino strukurana. Pamuk čvrst, pomalo podseća na papir, ne previše tanak da bi izgubio oblik i jako me lepo grli (sa svih strana ;)).

Pantalone – Već ste ih sreli ovde, kupljene zimus na buvljaku za 50 dinara. Viskoza je morala da prezimi zimu i dočeka proleće, pridruži se ostalim šarenim pantalonama*. Samo što se sudbina ponovo surovo igra sa njima, ah!
           
Torba je bila novogodišnji poklon. I ona je, jadna (ja), jedva dočekala da vidi sunce.

Naočare – Vrlo vintage mamine naočare, sa početka devedesetih. Prozvane su kameleon naočare jer im je ova roze traka bila na cvetiće, prave prolećne roze i bele, sve dok ih se nas dve sestre nismo dočepale. Onda su dve sezone nosile ljubičastu traku, a za sledeće dve smo poželele malo veći kontrast i za sada smo stale kod roze, a šta nosi novi dan, videćemo.

Knjiga – (Losos sumnje, Daglas Adams) Iako tehnički nije roman, barem ne dovršen, ovo je moja omiljena knjiga. Sastavljena je od Adamsovih članaka, priča i intervjua, i početka još jednog romana o Dirk Džentliju, pronađenih, prikupljenih i objavljenih posle njegove (prerane) smrti. Ja sam ostala zauvek osvojena pričom o ronjenju** sa đavoljim mantama kod Velikog koralnog grebena u Australiji. U knjizi je i početak romana Losos sumnje i verujte mi patićete za ostatkom. Na veliku žalost ove planete, a i čitavog univerzuma, ostatak nećemo saznati...

Lak, sulude boje, pridružen kolekciji.

Prsten, jedan od onih koje nikada ne bih skidala, osim pre spavanja da ne bi došlo do ozbiljnijih povreda.

Cipele birajte!

* Mislim da se svi koji me viđaju poslednjih nekoliko meseci pitaju da li uopšte više i posedujem jednobojne pantalone.
** Reče žena od dvadest i devet koja i dalje drži nos kad roni i davi se posle 5 minuta plivanja, a želi, strašno želi da roni sa đavoljim mantama kod Velikog koralnog grebena...

;)

Friends