27.11.12

Izveštaj sa jednog buvljaka



Tu sam, tu sam, ne brinite, nego imala sam neka posla, znate već kako to ide.

       Nego razmišljala sam o toj ekonomskoj krizi ovih dana... Kaže nam Minja pre neki dan, možete na buvljak, i lepo kaže. Ja sam vam stari buvljački vuk i znam da to u ovom našem blogosvetu nije ništa novo, ali shvatila sam da sam ispala iz forme. Shvatila sam da su mi se izlizali đonovi i popucala koža, najkvaliteniji koje sam imala, sa buvljaka, a iz Italije... ili Nemačke. Da kupim nove na mestima gde se kupuju nove, ne isplati mi se. Ako ih platim onako, da mi ostane za kafu do kraja meseca, pa, preživeće do proleća. Da platim više, a šta ću bez kafe (i stana, i struje, i doručka, i ručka i večere).

       Pa se setim svojih prvih koraka po buvljaku, prvih ranojutarnjih bauljanja do taksija, prvih sve za 50. A sve je počelo pre jedno 5 godina kada sam od jedne divne dame počela da dobijam po koju H&M bluzicu neobjašnjivog porekla, pa cipele, beneton farmerke, kaputiće. Ništa mi nije jasno, znam da jesam fina jedna devojka, ali ovo je već bilo čudno. Stegnem ja obruč i ona prizna, rano jutro, oko 6, roba iz Nemačke i Italije, tamo iza kamiona sa drvenom građom, sve na zemlji, po nešto na tezgi, radite brzo i cenjkajte se. 

     Eh, kakva su to vremena bila. Jedva smo čekali četvrtak i bilo je noći kad nije ni bilo spavanja da bi se već oko pola 6 uputili put gomilica. E, da i to je bitno, nazivi, svako je imao svoj autentični, od milja. Prvo je bilo idemo na preturanje, pa idemo na gomilice, neki kažu idemo na buci-buc, ali najoriginalniji je tatin - on je četvrtkom ujutro išao u butik. 

    Druga bitna stvar je i ekipa. U našem malom mestu nema funkcionalnog gradskog prevoza, kao ovde u Beogradu. To bi značilo da nam je potrebna nečija mama, sestra, tata sa autom, ili nas nekoliko pa u taksi. Samo tada za buvljak nisi mogao da kažeš svakome. To je bilo isključivo za odabrane otvorene umove, kao što je na primer Tamara (bolji primer ne postoji). A tamo smo najčešće sretali svoje stare profesorke iz Gimnazije, matematičarka, hemičarka, fizičarka, a uvek smo se pitali gde li nalaze te zastrašujuće kostime i davnih dana i tako dobrom stanju (tako znate da na buvljaku ima za svakog po nešto).

    Verujte mi da je bilo dana kada smo odlazili sa 200 dinara u novčaniku i vraćali se sa punim kesama. Torbe miljenice i nakit koji najviše nosim - sa buvljaka. Najbolje čizmice - sa buvljaka. Najdraži blejzeri - sa buvljaka. Ali postoji i druga strana medalje. Lako se zaletiš za tih 50 dinara, lako se pomamiš na Zaru, Mango i Beneton, a onda često ostaneš zaslepljen etiketom i zatrpan stvarima koje baš i ne liče na tebe. Tako sam i rešila da apstiniram od buvljaka neko vreme. U jednom trenutku sam počela da delim i bacam buljuke stvari (i srećom u procesu usrećila mnoge ljude, a i sebe).

    Za vreme te apstinencije stvari su se promenile. Što se buvljaka tiče samo mesto, ali što se posetilaca tiče, tu stvari već izgledaju dosta drugačije. Tu stupa na snagu ona ekonomska kriza. Sada među mušterijama na buvljaku ima i onih za koje smo bili ubeđeni da bi im kvarcung otpao ako bi iz tržnog centra izašle na svetlost dana, a blanš prebledeo i sve pegle za kosu kolektivno pocrkale ako bi nogom kročile na teritoriju buvljaka... I da vam kažem konkurencija je velika, tako da pazite se noktiju, ako se uhvatite za istu stvar.

    A čitava ova nostalgija, samo da bih vam rekla da sam prošlog četvrtka zahvaljujući svecu i jednomesečnoj bebi, bila u prilici da prekinem apstitnenciju. Bio je to potpuni zen. Odolela sam svim iskušenjima i pobednički izašla sa četiri stvari koje imaju smisla do poslednjeg končića (i sa svega 550 dinara manje u novčaniku). Dakle, pantalone koje će morati da čekaju proleće i leto, ali za kojima sa žudela celo prošlo leto - štikliraj. Najpufnastiji i najmekaniji džemper sa savršeno suptilnim leopard osipom - štikliraj. Kožna suknja, stvarčica koju takođe pažljivo vrebam već neko vreme, pronađena - štikliraj. I dve fantastične feder narukvice koje će veoma često biti viđene - šti-kli-ra-no! 

P.S. Ako ste izdržale do kraja, svaka čast, dobile ste pravo na ekskluzivnu informaciju da vas uskoro čeka poklon... misterija se zapetljava...

 :)

  

31.10.12

Veliki Getsbi



       
      Odavno sam htela da vam kažem nešto za Velikog Getsbija, ali nikako da se uhvatim baš za taj post. Juče sam počela da čitam Murakamijevu Norvešku šumu*. Vatanabeova omiljena knjiga je Veliki Getsbi. Nije da nešto verujem u znakove, ali odlučila sam da ovo može da se shvati kao znak.
       Imam ovu knjigu i nisam je kupila, pronašla sam je. Mislim da je nisam ukrala, mada se pomalo osećam kao da jesam, jer onom čija je bila, knjige više nisu potrebne, a onaj čija bi mogla da bude, svakako je ne želi**. I sve je to nekako tužno, ni jedna knjiga ne zaslužuje takvu sudbinu, posebno ne ovakva.
       A to odavno kad sam poželela da vam kažem sve ovo za Getsbija je bilo kad sam videla trejler za novi film. U stvari, prvo sam videla slike. Leonardo – može. Keri Maligan – može. I sve je mirisalo na dobro, ali onda sam videla trejler... Nisam ubeđena, previše Mulen Ruža, a ovo je film koji ne bi smeo da ima trunku ičega drugog sem Velikog Getsbija. Nisam filmadžija i voljna sam da čekam otvorenog uma i sa, makar i malo forsiranim, entuzijazmom. Ipak je to Getsbi...

*Biće i o tome.
**Ne brinite pitala sam.
;)





29.10.12

Ah! Jesen!



    Mislim da je jesen jako zlo godišnje doba, ako mi dozvolite da personifikujem. Pravi se da je fino, ali nikad ne znate šta može da se desi, samo mislite da znate.

      Leto je vrelo, zima je hladna, a proleće je lepo, i toplo i hladno. Ali jesen... Taman se uljuljkate u prijatne temperature, sunčane dane i divne boje. Možete da nosite kratke rukave i čizme, bez hulahopki*. Možete da nosite farmerke i sandale bez opasnosti od spontanog samosagorevanja od vrućine.

    Onda odjednom temperatura padne i onda odjednom u Nemačkoj pada sneg. I onda odjednom nosite kaput koji ste kupile pre nedelju dana i bacile ga na stolicu da čeka (kažem čeka!) hladnije vreme, ali hladnije vreme je tu, nema čekanja. I onda pogledate slike i vidite da se kaput izgužvao i treba mu peglanje. Mrzim peglanje, volim da su mi stvari izgužvane. Mislim, vi mrzite peglanje!

    Dobro, ja... Ja sam besna na jesen, i ja sam ostavila kaput na stolici, i ja volim izgužvane stvari, a sad moram da peglam kaput. Ova jesen me iscrpljuje!

* Kad sam bila klinka, nikako mi nisu bili jasni ti editorijali - haljinica bez rukava i čizme, pantalone i kaputić - i sandale. Kako i kada je to moguće?! Sad znam u jesen (ah, ta dvolična, prevarantska jesen).

;)


Friends