Prvi ponedeljak za nešto staro u ovoj godini.
Kada sam bila osmi razred drugarica me je ubedila da svako treba da ima svoju amajliju (posledica toga što joj je deda sa putovanja doneo ogrlicu sa velikim metalnim priveskom i rekao joj da je to amajlija). I tako je počelo moje putešestvije da pronađem svoju, sada neophodnu, amajliju. Kinezi su tek počeli da se naseljavaju u zemlji Srbiji, pa je njihova roba još uvek spadala u egzotiku (a danas...) i kod njih sam i pronašla belo srce, koje je narednih nekoliko godina na kožici, oko mog vrata, revnosno vršilo svoju dužnost amajlije. Onda je sister htela svoju amajliju, pa smo pronašli ovo plavo. Za ovo treće nemam pojma odakle nam, možda je i mami trebala amajlija. Sve sam ih u pronašla pre neki vikend u sesiji bauljanja po roditeljskom gnezdu. Mislim da će poslužiti za neki budući UBS (Uradi Bre Sam).
Narukvice kupljenje za 50 dinara na buvljaku, pre 5-6 godina. Ne odvajam se od njih, uvek su u neseseru. Sa veće mi je otpala jedna pločica kada sam se lupila u stub u gradu nemam pojma kako, ali čula sam kad je otpala samo nisam shvatila šta je u pitanju. Tek kad sam videla da jedna fali, vratila sam se i pola sata tražila oko pomenutog stuba , ali nisam je našla. Ne primećuje se da nedostaje, ali ja znam i duša me boli.
A u već pomenutoj sesiji bauljanja po roditeljskom gnezdu izgubila sam labelo. U ovim prijatnim danima labelo je jedna od osnovnih životnih potrepština, to svi shvatamo. Ali nedeljom u malom rodilteljskom gradu, teško ćete kupiti novo. A onda nastupa tata. Ima on jedno novo neotvoreno, odlično je, svaki dan koristi svoje. Prva pomisao O NE, ali na insistiranje probam i otkrijem novu ljubav prema grožđanoj masti. Mala, slatka, roze, sa jagodicama, ko bi joj odoleo. Ova je stvarno dooobra.
;)