28.5.13

Dnevni pregled

Nedelja se vuče polako, nogu pred nogu, a ja šta ću nego polako za njom (naravno, sa fotoaparatom u ruci, zar bi neko sumnjao u to...)

I tako probudim se, pa srknem kaficu.

Pa se onda malo pravim da radim. Kraj godine deca popravljaju ocene, a ja sam hitna pomoć za kečeve...

Čupam kosu zbog manično depresivnog vremena.

I na kraju zahvalim višoj sili, koja god da je bila odgovorna, što imam minijaturnu ruku, pa mogu da kupim dečje prstenje, hvalaaaa!

;)

26.5.13

Miki Maus i Tajms Skver

Nisam imala toliko vremena da bunarim po internetu ove nedelje, ali ipak sam pronašla nekoliko stvari koje vrede škica.

* Novi Miki Maus, radili ga Dekstorovi i Didini tvorci i Sunđer Bobovi, oseća se atmosfera if you know what I mean, a znate samo ako imate 20 i 30 i kurus godina i gledate Cartoon Network.




* Pa sam onda naišla na blog čija vlasnica pada na sve od buvljaka do Voga, moj čovek, totalno. Odvela ona Liu Ven na najveći buvljak na svetu, pa je oblačila i svlačila i slikala. Pa otišla žena na Tajms Skver, iako njujorčani mrze Tajms skver, i slikala autfit sa sve Elmom. Ostalo gledajte sami, meni je sve po volji, jer ima i za gledanje, ali i za čitanje.

* A ako vam nije dosta, onda idite kod Saške na žurku, tamo ima linkova koliko vam duša ište.

:)


22.5.13

Cipele i izgovori


       U čemu sam šetala ovog meseca. -Gledam ja tako i shvatim da su sve ove cipele (i sandale) kupljene pod nekim izgovorom. Po prinicpu, odlučim ja još odavno da je dosta impulsivnih kupovina, stvari na popustu, kupujem samo prema spisku, ono što je potrebno, ono što je kvalitetno i udobno, i onda kad se o tome dobro razmisli i kasica se napuni. Razumno, zar ne? Ali eto, ponekad se ispostavi da ... ma, ko još operiše razumno kad su cipele u pitanju (::ruke se tresu, oko igra::)

       Recimo ove prve, plave, kupila sam ih u sred zime i nije bilo šanse da izađu iz kutije za manje od tri meseca. Ali zašto, kako, pitate se vi. Eeee, pa vidite, jedno dve godine u folderu mi stoji ova slika, u opisu joj stoji: potpuno savršenstvo. I sad neka neko kaže da sam pogrešila. Čim su istekla tri meseca vremenskih nepogoda i polarnih temperatura i čim sam videla prvu lastu (možda i rodu) kako raspakuje kofer, obula sam ih i nisam ih skidala do sledeće jeseni. I tako, briskam ih, usisavam prašinu sa njih, hodam oprezno, izbegavam kamenčiće i obradive površine, jer su nežne, lako se napraše i isprljaju, ali šta marim ja za to. Dve godine im se polako naziru na licu, a sve što imam da kažem je: pa, pogledajte ih samo!

    Ove druge imaju samo dve nedelje. Znate, imala sam jedne baletanke koje su me napustile prošle godine. Posle nekoliko divnih i udobnih godina bazanja i skakutanja, prošle godine posle mora jednostavno im više nije bilo spasa. A šta je žena bez baletanke, pitam ja vas?! Ali nisam imala srca za aktivnu potragu  za novim, rana je previše sveža. I tako jednog dana tražeći muške patike (ne za sebe, jasno) u Office radnji, snimim ove male, po veeeoma povoljnoj ceni. Kad hodaš kao čarapice, a uprkos čarapastom prvom utisku deluju dovoljno snažno za narednih nekoliko godina bazanja i skakutanja - kupljeno! Imaju malu manu, ta njihova snaga, znate, im je i mana, jer je onaj lastiš pozadi toliko jak da posle dužeg hodanja ima utisak da će mi složiti stopalo, no nadam se da će popustiti, jer neko od nas dvoje će morati...

      E, a ove treće, već sam vam pričala o njima, baš tada kad sam ih kupila. Desilo se sledeće: ,,Petak nije bio naročito fin prema meni, ali dobila sam narukvicu od jedne divne devojčice. U nastavku dana se dogodila impulsivna kupovina novih cipela, ali stvarno su mi bile potrebne (i kad kažem stvarno, stvarno mislim stvarno, ne samo stvarno). Ipak, bilo je to teško izgovoriti u razgovoru sa finim dečkom, koji je znao da petak nije bio fin, kako je to samo zvučalo: ,,Ćao imala sam *** dan i kupila sam cipele.'' Ko bi još uradio tako nešto?'' Toliko o tome, shvatate poentu.

     Ali zato ove četvrte jesu bile planirane, samo, situacija je na trenutak izmakla kontroli i... Pa, ja sam u stvari krenula da kupim sandale, plave, sa cvetom, koje sam videla kod koleginice, koje su mi bile potrebne i u planu, i koje su mi se straaašno svidele. Imali su moj broj, imala sam sasvim dovoljno u novčaniku, ali samo na sekund sam skrenula pogled i eto šta se desilo. Na polici su stajale i ove srebrne, htela sam samo da ih probam, a kad sam ih probala onda shvatila da su i mojoj divnoj sestri sigurno potrebne sandale, a kako sam ja stvarno dobra sestra daću njoj te lepe plave, a za sebe ću uzeti ove lepe srebrne...

    I sada se još samo pitam da li se ovo samo meni dešava? Da li još neko traži izgovor? Koji je najbolji izgovor za neočekivanu, neplaniranu, neopravdanu kupovinu cipela? Ne, ne, bolje da mi ne kažete...

;)



   
http://img3.etsystatic.com/000/0/5649256/il_570xN.90825907.jpg





19.5.13

I na drugoj strani sveta, i svuda pomalo

* Kad smo već stali kod putovanja i Istanbula, evo gde bih ja radije za početak:



I tako sanjati uz par vodiča, čisto da budemo spremni kad jednom pođemo na put...

I znate ono kad vam Pariz dosadi posle hiljadite slike Ajfelove kule i dvehiljadite slike Luvra i piramide, čak i ako u njemu nikad niste bili. Mislim se ja, ma neću ni da idem i prevrnem oči kad god vidim mučenog Ajfela. Ali Petra svraća često tamo, pa sad ona vidi Pariz iz sasvim drugog ugla. I svakako ne propustite njen blog ako volite da nešto fino pročitate i da se ni u jednu fotografiju ne razočarate.

  Nedelja je, što čitate mene, izađite napolje 
;)


17.5.13

Mačke Istanbulske

       Ne, ne, nisam bila u Istanbulu, i sve do juče ne bih čak ni dodala nažalost ovoj tvrdnji. Istanbul nije bio na to do listi jer je previše blizu, liči, ima ga kod nas, u Sarajevu, Skoplju, svuda pomalo. Jednostavno nije bio visoko na listi prioriteta, kao na primer Lisabon... Sve do juče, dok nisam ukrala ove slike od nekoga ko se iz Istanbula upravo vratio, pun utisaka (poklona) i priča o mačkama koje haraju Istanbulom i osvajaju sve koji u njemu žive, koji dolaze, odlaze ili prolaze. Dakle, zbog ekstremnog potencijala za ulično uočavanje, jurenje, slikanje i maženje, Istanbul je upravo skočio na prvo mesto evropske to do liste. Sad, možete slobodno da zamislite mene kako jurim žuću oko harema, a za sultana ne hajem, 3, 2, 1...

;)




15.5.13

Pomereno

    Evo jednog pomerenog outfit posta, i moram da vam kažem da nikada nisam izgledala mršavo kao na ovoj slici. Dakle, jedna jednačina koju ćemo rastaviti na proste činioce:




Bluza - Orsay bluza sa buvljaka, potpuno nova, sa gomile sve za 50, ulovila je moja sestra. Pamučna i vrlo mekana. U jednom trenutku životni ciklus joj je postao veš mašina, sušenje, nošenje (ponekad i ne stigne da se sasvim osuši). Pošto sam na kraju počela da ljudima izazivam kolektivni deja vu, a zatim i otkrila ućebani millimetar na njoj, dala sam joj malo oduška, pa nisam ni ja gonič robova...

Ogrlica - Mnogo volim nakit od sedefa, sa sedefom, na sedefu. Ogrlica je bila Tamarina, a na razlog za kupovinu iste pašćete na teme. Dakle, osim što je koštala 100 dinara, ove pločice zaličile joj na trbušnjake, a baš je tražila fitnes inspiraciju tih dana. Ja sam raširila oči kao manga devojčica kad sam je videla, a ona mi kaže ima ih još sličnih, kupi mi sutra, a meni srce da iskoči od uzbuđenja. Posle par grejpfrut piva meni oči i dalje cakle na ogrlicu, a Tami (popušta pod pritiskom valjda) je skida i kaže: -Ma, znaš šta, nije kom je dato, već kome je suđeno. Meni se nije toliko svidela. Al' za mesec dana 'oću trbušnjake da ti vidim!- Meni je, eto, bila suđena njena ogrlica, a njoj kasnije moje minđuše na tufne, ali stvarno suđene, nisam joj ih dala samo zato što nisam ispunila obećanje za trbušnjake...

Pantalone - Opet Tamara i ja u priči od pre dva četvrtka u pohodu na Kinu u Beogradu. Šta drugo da nam privuče pažnju do najšarenijih pantalona na spratu. Osmotrimo, a one se šarene u jedno dvanaset različitih dezena. Opipamo, a ono tanko, meko i lepršavo. Pitamo za cenu, 400 dinara, suzdržimo se od padanja u nesvest i kupimo. Tami neke cvetene, a ja ove pidžamaste. Posle nedelju dana, bila sam primorana da se vratim na mesto zločina, ispostavilo se da su i ove pantalone kao Politikin Zabavnik, za sve od 7 do 77, svi su tražili još. No, maznula sam i još jedne za sebe, crno-bele, Hammer time (ne pitajte). Tami se vraća po tufnaste.

Torbica je već poseban komad. Pripadala je najfinijoj mami, mog finog dečka, a odabrao ju je i kupio najfiniji tata mog finog dečka, jednom davno u Novom Sadu, kad je išao do fakulteta, onako, da je iznenadi i verovatno još malo osvoji. Vintage all the way, šta da vam kažem, čast da je imam je sada moja.

Knjiga (Holistička detektivska agencija Dirka Džentlija, Daglas Adams)- Upravo pročitana po drugi put. Iako duboko verujem  i poštujem reči DON'T PANIC! i verujem da svako treba da ima peškir pri ruci u svakoj prilici*, ova knjiga mi nije naročito legla pri prvom čitanju, čak iako je u pitanju baš Daglas Adams. Ali kada sam je ponovo pročitala posle odgledane četiri sezone Doctor Who, sve je bilo savršeno jasno, svaka kockica na svom mestu. Ova priča bi mogla da se pretvori u jednu od najsavršenijih epizoda serije, sa najsavršenijim huovskim preokretom na kraju.

Naočare -  Opet onaj dan sa Tamarom i Kinezi. Oblik koji sam dugo tražila, prelepe i prejeftine za moje dobro, za bilo čije dobro...

Prsten - Grčka 2012.

Lak - Još jednom Kinezi, ali snaga industrijska, odoleva ne samo vremenu, već i pranju sudova. Jedino što malo boji nokte, pa nije loše staviti neku podlogu pre njega. Ipak, bočice ovog oblika, a različitih boja se množe.

Cipele - Mogla bih i bosa, ali ako vas baš interesuje - ove.

;)

* Ako mislite da sam luda, znajte da nisam jedina i da možete da se pridružite, sve što treba da uradite je da pročitate Autostoperski vodič kroz galaksiju Daglasa Adamsa ;)

12.5.13

Mudrost i ljubomora dok ne postanemo slatki na plaži

       Jao, što me prepade ovo vreme. Još uvek nisam prevazišla sve zimske traume, pa me zbog kiše nešto steže oko srca. Ni termo čarape još uvek nisam spakovala, a stvari u ormaru samo što se ne obruše kao lavina. Letnje raspakovane, zimske još uvek na vešalicama, letnje u nedostatku vešalica, na vratima, preko šipke, na fotelji, svuda! Preti mi sindrom podvojene ličnosti, ali barem se neću slediti ako se usudim da izađem danas. Ali mantram, mantram: Grčka za tri meseca, Grčka za tri meseca, ommmm... a možda me i neko jezero do tada spase.

* Ali hajde da nas, ipak, malo zgrejem. Ma, velike smo devojke, hladnoću ćemo prevazići. Elem, uočile ste do sada moju slabost prema listama mudrosti, možda će ova biti poslednja ako je stvarno iz dubine duše hejtujete. Ipak 27 stvari koje treba imati na umu, bla, bla, ne zato što mislim da je vama to potrebno, već zato što znam da je meni, s vremena na vreme, potrebno da me neko na neke od ovih stvari podseti.

* A da nije svega toga, totalno bih bila riba iz ovog filmića. Mogle biste da bude jalouse na mene, a ja bih bila sasvim kul, muvala bih se sa hipsterom, presvlačila nekoliko puta dnevno, jer, hvala bogu, živim u modnom časpoisu, a komšinicama bi ujutru izvirila za mnom i pomislila: **beš ti sve, ja bih da budem kao ova! 


* Realnost, doduše, više liči na ovo, ali barem je slatka!


;)

10.5.13

Androidu s ljubavlju



       Sećate se  one priče o meni i Instagramu i ne-pametnom telefonu. E, pa došlo je do preokreta i priča je sledeća: ja, Instagram i, konačno, novi telefon mi je pametan. Ne, ne, da ne shvatite pogrešno, nije da se hvalim, to je u stvari samo deo priče koju sam htela da podelim sa vama, a u kojoj se radi o mom fantastičnom putu od abakusa do smart fona.

        Pre, ono, 10, 11 godina na Informatici u gimnaziji konačno nama dozvole da uđemo u kabinet za Informatiku*. Drugo je vreme bilo tada, znate već, nije svaka šuša imala komp, samo posebne šuše. Profesor nam kaže: -Uključite računare... Ja se onako naivna i bez bliskih kontakta sa pravim, živim računarima, nagnem do tehnološki potkovanije cimerke iz klupe i šapnem: -Šta beše prvo uključim, kućište ili monitor? -Sve jedno je... odgovara ona sa sićušnom dozom frustracije u glasu. Sačekamo mi jedno 5 minuta dok se startuje Windows i onda profesor kaže: -Uzmite miša i kliknite dva puta na ikonu TURBO PASCAL. Meni ruka neodlučno lebdi iznad miša sve dok profesor, mučenik, ne primeti i ne pita: -Treba li nekom pomoć? Moja ruka ko iz puške poleti u vis: -Meni!!! E, ova se koreografija odigravala jednom nedeljno sve do kraja školske godine.

       Kada sam se posle par godina konačno domogla svog prvog personalnog računara, s vremena na vreme bih se setila tih školskih dana i svaki put bih, prilično sam sigurna, crvenela od stida do ivice spontanog samosagorevanja.

       I dok sam kompjuter želela od kad znam za sebe, ili za kompjutere, mobilni telefon je bio nešto sasvim drugo. Njemu sam godinama uporno i svojevoljno odolevala. Prvi sam dobila tek jedno dve godine pošto ih je većina normalnog sveta imala i pošto je većina normalnog sveta postala ekstremno isfrustrirana nemogućnošću da mi uđe u trag u svakom trenutku.

       Ja sam se u početku šlepala kod dragog, po prinicipu tvoj broj je i moj broj. Koleginica sa faksa je, pak, bila platforma za pronalaženje dragog. Ona je na svom žutom Simensu otkrila i sistem za besplatno slanje poruka - ako prekineš slanje pre nego što pisamce uleti u sanduče, operater ne registruje poruku i ne skida kredit, to su bila vremena...

       Onda je jednog rođendana sestra (to je ova na prvoj slici) dobila novi telefon. Mama je imala svoj, tata svoj, komšinica sa sprata svoj, i jedan je bio viška, a ja više nisam imala kuda. Mada, davala sam sve od sebe da ga često zaboravim negde, da ga ne čujem, dostupnost mi nije legla. Najviše su me nervirale gramatički neispravne poruke, činjenica da kućni red ne važi za zvanje na mobilni jer telefon više ne deli cela porodica, već samo onaj jedan člana koga samo ti imaš prvilegiju da nađeš u bilo kom trenutku njegovog života, makar bio i u khm... toaletu.

       Tek kada su telefoni dobili i kamerice, ja sam promenila ploču. Jer, dok mi celodnevna i svakodnevna dostupnost svima koji žele da mi nešto kažu, zakažu, pitaju i izjave nije bila na listi prioriteta, mogućnost da imam foto aparat lakši od 2 kg uz sebe u svakom trenutku baš jeste. Jeste, matora sam, i digitalni aparati u to vreme nisu bili baš za svaki džep.

      Dakle, kada sam dobila prvi Sony Ericson sa kamerom od 3,2 mpx i Carl Zeiss optikom, moja ljubav prema mobilnim telefonima i tehnologiji, uopšte, konačno je evoluirala. Što je to bio telefon i što je dobro slike pravio, joj... A i taj je bio polovan, a to dovodi i do infomacije da ja do dana današnjeg nikada nisam kupila potpuno nov telefon, u kutiji, sa garancijom i po punoj ceni ili, eventualno, na sniženju, sve sami polovnjaci. Prvi je bio taj sestrin stari. Drugi je pripada sestri mog finog dečka. Treći je bio taj divni Sony Ericson, koji je pripadao jedanaestogodišnjoj devojčici koja je želela roze telefon, a kako je ovaj bio crn, prodaše ga i kupiše detetu roze. Četvrti je bio roze**, koji je greškom dospeo u ruke sedmnaestogodišnjeg delije, koji ga se brže bolje rešio da ga ne provali društvo. I konačno stigosmo do ovog petog, pametnog. Drugar kupio neki novi i rešio da proda stari, koji i nije tako star, ni godinu nije napunio. Fini jedan HTC, po finoj ceni, na rate fine, onako drugarske, šta ćeš bolje.

      I tako sada šetam android (na jabučicu još nisam pala). Ali ljudi, što je to dobra stvar, aplikacije od jutra do sutra, za sve što možeš da zamisliš, za svaki uzrast i pol, znate ono što kaže moja Tami, k'o Politikin Zabavnik, za sve od 7 do 77. Od Instagrama postadoh zavisna brzinom svetlosti, moj godišnji projekat slika na dan imaće 672 umesto 365 slika, a futrolu što sam mu kupila (prva slika u donjem redu), ijaooo....

     E, sad, pošto je ovaj post konačno na vašu sreću prevršio svaku meru, radujte se, čeka vas nastavak o šerovanju, blogovanju, guglovanju, trendingu... SO CHECK IN LATER!

;)

* Do tog trenutka se Informatika nekim čudom radila u regularnim učionicama, bez računara, a časovi su se uglavnom svodili na igranje Kaladonta, profesor je gubio...
** Što ja nisam volela taj roze, jedva sam čekala da ga se otarasim i na sve načine sam pokušavala da ga onesposobim, međutim, s vremena na vreme me je grizla savest jer sam iz nekog razloga bila ubeđena da on mene voli O.o


      

Friends